KUTAK ZA OPTIMISTE STEFAN ARSENIJEVIĆ

Melodrama kao avangarda

Postigao je veliki uspeh na vrhuncu svojih dvadesetih i to u skupoj filmskoj umetnosti! Posle osvajanja „Zlatnog lava’’ u Berlinu i kandidovanja za „Oskara’’ u kategoriji kratkog filma, nastavio je da niže nove pobede… Nedavno je ostvario svoj životni san – snimio je celovečernji film. Za Stefana Arsenijevića to je, sigurno, samo početak…

Brandomania, avgust 2008

On je sa samo dvadeset i šest godina postao zvezda srpskog filma i najveća uzdanica domaće kinematografije. Na sebe je privukao pažnju evropskih filmadžija kada je za režiju kratkometražnog filma „(A) Torzija“ 2003. godine dobio „Zlatnog medveda’’ na „Berlinalu’’. Kao klinac želeo je da postane mađioničar, ali je ubrzo shvatio da je filmska magija mnogo uzbudljivija. Simpatičan, duhovit i prilično iskusan za svoje rane tridesete nije preskakao stepenice na putu ka uspehu. Stefan je u svoju, sad već impozantnu biografiju, stalno upisivao nove podvige. Jedan veoma važan ostvario je ove godine: snimio je prvi celovečernji film. „Ljubav i drugi zločini”, u kome glavne uloge tumače Anica Dobra i Vuk Kostić, doživeo je svetsku premijeru u februaru, na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, u okviru programa „Panorama”. Dok filmski sladokusci sa nestrpljenjem očekuju domaću premijeru, zakazanu za 20. jun na festivalu „Cinema City“ u Novom Sadu, beogradska publika će debitantsko ostvarenje moći da vidi tek u septembru, kada će film biti postavljen i na bioskopske repertoare. Ipak, njegov autor gotovo nikada ne miruje. Trenutno krstari po festivalima i promoviše svoje novo čedo, a priznaje da je već obuzet novim kreativnim nemirom i da priprema kratki igrani film, koji želi da snima ovog leta: Iako se nekako još nisam „ohladio“ od prethodnog, imam potrebu da radim, a snimanje celovečernjeg filma zahteva bar dve godine priprema, dok napišeš scenario, dok nađeš novac... Pošto bih želeo što pre da snimam, vraćam se kratkom filmu, koji je moj zaštitni znak. Sad već jedanaesti po redu… tematski vrlo jednostavna ljubavna priča – road movie melodrama o mladiću koji misli da je našao ženu svog života, a ona živi u Berlinu. Kreće iz Beograda u Nemačku da je nađe, ali mu nameru osujećuju različite okolnosti... Biće to improvizacija koje sam se uvek plašio, a scenario je samo početna osnova. Mislim da sam sad spreman da se suočim i sa tim svojim demonom.

Apsolutno mislim da romantika izlazi iz našeg života, i to ne samo ovde, već u celom svetu. Zato sam i želeo da se za svoj prvi dugometražni film „do daske“ upustim u melodramu. Svestan sam da je to bilo hrabro i da se neće svideti svima

Vaš dugometražni film se najavljuje kao romantičan, uprkos tome što je u osnovi teška tranziciona priča. Verni ste melodrami koju smatrate najzahtevnijim žanrom. Ipak, naša kinematografija ne obiluje ljubavnim filmovima?

Kad razmišljam o čistim melodramama, zaista je tako, to su u velikoj meri izuzeci – možda „Ljubav i moda”, „Samo jednom se ljubi”, „Nešto između”, „Oficir sa ružom”... Mada ni moj film nije čista melodrama, već neka vrsta fuzije - ima krimi i tragikomičnih elemenata. Lično me uzbuđuje mešanje, zato ona poseduje i nadrealne momente, a može da se čita i kao socijalna melodrama. Kad smo promovisali film, godinu dana pre snimanja, i tražili koproducente, napravili smo gedžet i lizalice u obliku srca na kojima je na jednoj strani pisalo „Love and other crimes”, a na reversu – sastojci: melodrama 51%, socijalna drama 11%, komedija 8%... To je nešto što i dan-danas svi pamte. Zanimljivo je da melodrama poslednjih godina ne postoji ni u svetskoj kinematografiji. Ako izuzmemo „Titanik”, koji je ujedno i film katastrofe i „Kraj jedne ljubavne afere“ po Grejemu Grinu... u ponudi su samo romantične komedije, što je ipak nešto drugo. Verovatno je sve posledica toga što živimo u vrlo ciničnom vremenu, gde ne možete da pravite klasičnu ljubavnu priču.

Znači li to da nam romantika nedostaje
i u stvarnom životu?

Apsolutno mislim da romantika izlazi iz našeg života i to ne samo ovde, već u celom svetu. Zato sam i želeo da se za svoj prvi dugometražni film „do daske“ upustim u melodramu. Svestan sam da je to bila hrabrost i da se neće svideti svima. U startu sam napravio taj izbor i nisam se zaklanjao iza humora, što inače činim. Mislim da je danas u kinematografiji melodrama jedina avangarda koja je preostala. Živimo u vremenu u kome se na filmu sve može. Nema više nikakvih ograničenja, svi tabui su srušeni, ne postoji ništa što ne možeš da napraviš i to u mejnstrim filmu! Sebe tu posmatram kao nekog ko diže novu romantičnu revoluciju (smeh).

Predvideli ste društveni trend ili...?

Uvek se kroz istoriju dešavala ta smena racio - emocio, srce - razum. Čitao sam da su neki analitičari pred kraj milenijuma, kada su bili popularni filmovi katastrofe, najavljivali da se očekuje novi sentimentalizam ili nova emotivnost početkom 21.veka, do čega ustvari nije došlo. Devedesetih su filmski kritičari i kulturolozi razmišljali u tom pravcu i, mada se to još nije dogodilo, verujem da hoće.

Naziv filma je „Ljubav i drugi zločini ”. Znači li to da je i lj bav zločin?

Mrzim kad me to pitaju, ali je, naravno, najlogičnije da mi postave to pitanje. Jeste zločin, mada je glupo da otkrivam. Možda je najbolji primer iz filma scena u kojoj jedan lik pita: „Pa, dobro, šta je rekla?”, a drugi odgovara: „Nema oproštaja”. Zatim prvi zaključuje: „Znači još uvek me voli”. Trudio sam se da se bavim ljubavlju na više nivoa. To je vrlo kompleksno osećanje i ljubav nisu samo „pričice i cveće”. Ispitivao sam sve njene oblike i sve te prostore osećanja koji je čine vrlo zamršenom i protivrečnom. Možda neko ima sreće u ljubavi, pa mu je stalno fantastično i sunce sija, ali ja imam utisak da to ne postoji.


Čitajte više u štampanom izdanju magazina Brandomania

© 2008-2012 Freemental Communications. Sva prava zadržana. Naslovna O nama Partneri Uslovi korišćenja Kontakt